Prekršajni apelacioni sud usvojio žalbu protiv presude kojom se beskućnicima nalaže novčana kazna zbog kršenje zabrane kretanja za vreme policijskog časa

Prekršajni apelacioni sud u Kragujevcu je usvojio žalbu na presudu Prekršajnog suda u Kraljevu od 12. marta 2021. godine, kojom su D.R. i njegova supruga, S.A., lica u situaciji beskućništva, proglašena odgovornim što su 25. marta 2020. godine u 20 časova i 10 minuta u Kraljevu postupili protivno čl. 2 Naredbe o ograničenju i zabrani kretanja lica na teritoriji Republike Srbije, kojim se zabranjuje svim licima izlazak van stanova, prostorija i objekata za stanovanje u vremenu od 17:00 do 05:00 časova. 

D.R. i S.A. su zbog ovog prekršaja osuđeni na plaćanje novčane kazne od po 50.000 dinara, pod pretnjom zamene neplaćene novčane kazne zatvorom, pa su se oni ovim povodom obratili Inicijativi A 11 za pomoć. U žalbenom postupku je isticano kako je odbrana okrivljenih potpuno skrajnuta i nije cenjena kao dokaz, odnosno da nisu imali prilike da se izjasne i da prvostepeni sud uopšte nije uzeo u obzir da se D.R. i S.A. nalaze u situaciji beskućništva, da okrivljena S.A. ima zdravstvenih tegoba, i da su se zbog toga njih dvoje uputili u Bor. Međutim, kako nisu imali novca za prevoz, sve vreme su išli peške i tada aktuelan policijski čas ih je zatekao u Kraljevu. Da bi se sklonili sa ulice za vreme trajanja policijskog časa i da ne bi narušili zabranu kretanja, oni su se namenski uputili u policijsku stanicu, kojoj su prethodno najavili svoj dolazak i razlog dolaska telefonom.   

Policijski službenici, a zatim i Prekršajni sud u Kraljevu ne samo da nisu razmotrili ovo činjenično stanje, već su potpuno zanemarili to da se radi o ljudima koja žive na ulici, i da oni ni na koji način nisu mogli da postupe po Naredbi jer nemaju nikakav stan, prostoriju niti objekat za stanovanje koji su mogli da napuste. Imajući to u vidu, apsurdno je kažnjavanje beskućnika, jer se oni u ovoj situaciji nalaze mimo svoje volje, pogotovo uzevši u obzir da je jedina ustanova koja je mogla i trebala da im pomogne u ovom slučaju, Prihvatilište za odrasla i stara lica, rešila da svojim korisnicima zatvori vrata u ovom periodu. 

Iako se ovaj postupak završio pozitivno po D.R. i S.A, jer im je usvojena žalba i ukinuta kazna, ovo nije usamljen slučaj za ljude u istoj situaciji po koje su posledice bile mnogo gore.  

Do Inicijative A 11 su dospele informacije da je beskućnicima koji nisu imali pravnu pomoć oko ulaganja pravnih lekova na ovakve presude, niti novac da plate kazne, novčana kazna zamenjena kaznom zatvora u izvršnom postupku, i da su neki od njih proveli čak i 50 dana u zatvoru zbog toga.  

Potpuno je jasno da je kažnjavanje beskućnika zbog zabrane kretanja van stambenih prostorija u određenim časovima apsurdno, diskriminatorno i da je još jedan primer kriminalizacije siromaštva o kojoj smo već govorili. Ono što još više zabrinjava je što se ne zna koliko je postojalo ovakvih situacija, i što su lica koja su krajnje socijalno ugrožena i marginalizovana, umesto da zbog toga budu prioritet na listi za zbrinjavanje za vreme vanrednog stanja, bila prinuđena da odu u zatvor upravo iz razloga nemaštine.