Iz ugla čoveka koji je pet godina živeo na ulici: Beskućništvo te pojede i ubedi te da izlaza nema

Beskućništvo je jedan od najkompleksnijih društvenih fenomena u svetu – u nekim delovima je potpuno ili delimično kriminalizovano, pa je tako u Srbiji prošnja kažnjiva. Evidencije osoba u situaciji beskućništva su sporne ili ne postoje, a predrasude i stereotipi o ljudima na ulici toliko su usađeni u društvo da je sistemsko rešenje problema daleko, neki su od zaključaka panela o beskučništvu na upravo održanim „Majskim susretima“ u organizaciji Inicijative A 11, u Beogradu.

Ljudi koji su u Srbiji prinuđeni da prose bivaju i prekršajno kažnjeni jer se bore za goli život, podelio je sa panelistima i publikom Marko Vasiljević iz Inicijative A 11. Dodao je da, recimo, pravo na obrok u beogradskoj Narodnoj kuhinji imaju samo korisnici novčane socijalne pomoći, što iz sistema podrške izopštava druge ljude u velikim egzistencijalnim problemima – što su i osobe u situaciji beskućništva, bez ličnih dokumenata.

„Postavlja se pitanje – da li nam je društvo toliko siromašno da nema resursa za zadovoljenje bar bazičnih potreba ljudi poput ishrane i krova nad glavom?“, pitao je Vasiljević.

Kao i kad govorimo o drugim kompleksnim društvenim pojavama, i beskućništvo je postavljeno kao problem pojedinca, koji je sam kriv jer nema kroz nad glavom, naglasila je istraživačica sa Instituta za sociološka istraživanja u Beogradu Milana Ljubičić. Kako je dodala, država nema podatke o beskućništvu, a koje bi trebalo da budu osnov za stvaranje javnih politika i mere borbe protiv beskućništva, ali ova činjenica otežava i rad istraživača ove teme.

„Osoba u situaciji beskućništva je kod nas mnogo više nego što to pokazuju, recimo, rezultati pretposlednjeg popisa – samo 445 ljudi. Od pandemije mi imamo porast broja beskućnika svuda u svetu, logično je da u zemljama neoliberalnog kapitalizma beskućništvo raste. Nema socijalnih politika i brige o čoveku. Individualizacija krivice je stara teorija, zastarela, dakle nešto vas je stiglo i na dnu ste jer niste dovoljno vredni, volite da skitate i ostalo što čujemo. Tragedija je što je i dalje prisutna ta teorija, ali i što se uzima kao osnova praktičnih politika u nekim zemljama, pa je beskućništvo kriminalizovano. Postoji i arhitektonska odbrana prostora o beskućnika, pa u finim ulicama i javnim prostorima za dobropostojeće nema mesta za one bez krova nad glavom. Civilizovani Zapad na njih gleda kao na gubitnike, zaključila je Milana Ljubičić na „Majskim susretima“ Inicijative A 11.

Postoji, kaže, i teorija koja osobe u situaciji beskućništva posmatra kao nesnađene i nesnalažljive ljude, što je takođe pogrešan pristup.

„Iz direktnog rada sa beskućnicima, fascinantna mi je priča o nadi. Razbila sam i sama neke mitove u koje sam verovala. Nada je ono što nas vodi napred kroz život i izuzetno je jaka, kao motivacioni faktor“, stav je sagovornice panela o beskućništvu.

Svoje neposredno iskustvo sa ulice prisutnima je preneo Milan Spaček, koji je pet godina bio u situaciji beskućništva, a trenutno boravi u privremenom smeštaju u okviru doma za stara lica. Kaže da je pomalo specifičan slučaj jer je od svojih prvih dana na ulici bio rešen da se sa iste skloni, uporan u pronalasku sistemskog rešenja, a „imao je sreće“ jer je „samo pet godina“ bio na ulici.

„Zapostavio sam svoju porodicu, postao beskućnik kao sposoban građevinski radnik, ulica vas za kratko vreme pojede i shvatite da ne možete da budete produktivni. Nisam imao izbora do da prihvatim smeštaj u domu zbog svog narušenog zdravlja, a da bi dobio usluge poput narodne kuhinje i neophodne novčane socijalne pomoći, bukvalno sam morao da vijam pravnike da mi pomognu da spoznam prava, procedure i zakone. Imao sam i sreće i pozitivan stav, uprkos brojnim preprekama“, naveo je Spaček.

Podelio je sa prisutnima proceduralni problem koji mnoge osobe u situaciji beskućništva značajno opterećuje. Tako, kako kaže, radno sposobni beskućnici moraju da budu prijavljeni na biro kako bi imali pravo na novčanu socijalnu pomoć, što ih uslovljava stalnim javljanjem Nacionalnoj službi za zapošljavanje.

„Ali kako da se zaposlim ako živim na ulici, gde da se kupam i gde da jedem? Po nekoliko dana se ne kupate, ko će vas takve primiti, a dom nemate? Situacija je kompleksnija nego što mnogi misle. Psihološki, beskućnici ubrzo izgube meru za stvari, za hranu, uvek su u potrazi i nikad im nije dosta hrane – čak i kad nađu gomilu, boje se da neće imati. To je psihološki pritisak i neka stalna potreba u koju uđete, ne možete da prestanete da tražite potrebno za preživljavanje. Taj život vas pojede, beskućnik posle nekog vremena više sebe ni ne smatra beskućnikom – posle dve godine na ulici nisam se smatrao beskućnikom, već da mi je to način života“, rekao je Spaček na diskusiji o beskućništvu u okviru „Majskih susreta“.

Sa osobama u situaciji beskućništva ogroman posao na terenu radi organizacija ADRA, koja ima i specijalizovane programe rada sa ljudima na ulici. Marija Milić iz ADRE kaže da uspevaju da zadovolje potrebe korisnika za higijenom, rade distribuciju odeće, omogućavaju pokrivanje medicinskih troškova i izradu dokumenata, a pružaju i pravnu i psihološku pomoć.

Naši korisnici najpre ističu potrebu da se skuće, dok su hrana i novac na drugom i trećem mestu. Najveći problem je sporost institucija i neprepoznavanje potreba, nepostojanje nikakvih hitnih praksi koje bi bile specifične za ovu kategoriju ljudi jer beskućništvo kod nas, nažalost, nije prepoznato sa svim svojim karakteristikama. Zakoni bi morali da nam budu bolji, definicija proširena, a hitne mere uvedene kako ljudi godinama ne bi čekali na dokumenta koja su faktički preduslov za ostvarivanje prava na pomoć“, naglasila je Milić.

Sa osobama u situaciji beskućništva redovno rade i volonteri Kuhinje solidarnosti iz Novog Sada, koja je nastala iz ideje da se pomogne ljudima koje je naročito pogodila pandemija i koji teško dolaze do obroka. Volonter Ivan Arsenov kaže da je država mnogim svojim građanima zatvorila vrata, što se vidi u mnogim politikama i oblastima poput socijalne zaštite.

„Naša inicijativa vremenom je zaista porasla i od nekadašnjih 40 korisnika Kuhinje solidarnosti, sada imamo njih 220, uz stalan rast potreba. Kod nas svako ima pravo na pomoć i tu pomoć će dobiti, naročito kad uzmemo u obzir da Narodna kuhinja u Novom Sadu ima 600 prijavljenih korisnika, ali su potrebe značajno veće i obrok zaista ne dođe do svih kojima je potreban. Dešava se da Centar za socijalni rad upućuje ljude na nas jer nemaju kapaciteta za više, država se faktički oslanja na privatne inicijative“, podelio je sa prisutnima Arsenov.

Naglašava da se Kuhinja solidarnosti održava isključivo od donacija građana i građanki, a preko računa Crne kuće (CK13), uz nameru da se delatnost proširi i da se uvedu dopunski servisi.

„Trenutno smo na obrocima i druženjima, ali bi bilo korisno da možemo da pružimo ljudima mogućnost da se istuširaju, operu svoj veš. Neretko prikupljamo pakete pomoći i u vidu garderobe, koju distribuiramo. Ali naš cilj je da vremenom počnemo i da se bavimo javnim zagovaranjem jer državi ne treba da dajemo alibi za nerad, nije rešenje da vi preuzmete na sebe odgovornost države i njene poslove. Vrlo smo svesni toga“, zaključio je Ivan Arsenov iz Kuhinje solidarnosti na panel diskusiji o beskućništvu.

Pre ovog panela, publika je imala priliku da pogleda jedinstven dugometražni dokumentarni film „Hotel Dvojka“ autora Marka Mamuzića. Film se fokusira na život osoba o situaciji beskućništva koji žive u tramvajima na liniji 2, u Beogradu. To je zimska priča koja prenosi doživljaje onih koji se služe uslugama „pokretnog hotela“ i vode život drugačiji od života urbanih Beograđana.

Dani socijalnih prava Inicijative A 11, koji su ove godine simbolično nazvani „Majski susreti”, održani su od 22. do 24. maja u Beogradu. Okupili su stručnjake iz više oblasti društvenih nauka, sa ciljem analize uslova života marginalizovanih, osmišljavanja strategije za odgovor na pitanje „šta dalje?” i umrežavanje onih koji su spremni da menjaju sistem u najboljem interesu svih građana i građanki.