I novu ekonomsku krizu čekamo bez ikakve podrške za najsiromašnije među nama – ko su oni?

Ekonomski i socijalno najugroženije kategorije građana su: radnici koji rade za minimalac, porodice sa više od četvoro dece, građani koji nemaju lične karte ili zdravstvene knjižice, Romi, interno raseljena lica sa Kosova i građani koji su korisnici novčane ili druge vrste socijalne pomoći. Ovo su ljudi čija su ekonomska i socijalna prava (na rad, lečenje, obrazovanje, stanovanje i socijalnu zaštitu) ubedljivo najugroženija u Srbiji. 

Država je odbila sve predloge za unapređenje zakonskih rešenja koji su stigli iz civilnog društva tokom prošle godine, a kojima bi se položaj ovih ljudi, koliko toliko, unapredio. Realno je očekivati da će ljudi koji pripadaju ovim kategorijama, a ima ih više od milion, najteže podneti teret velike ekonomske krize i recesije u koju ulazimo. 

Ovo su zaključci godišnjeg izveštaja o stanju ekonomskih i socijalnih prava koji je predstavila A 11 – Inicijativa za ekonomska i socijalna prava (Inicijativa A 11) u okviru manifestacije „Dani socijalnih prava“, koja se prvi put održava u Beogradu ove godine. 

„Novu ekonomsku krizu čekamo bez ikakve ideje kako da omogućimo najsiromašnijima dostojanstven život i to je manir koji je ova država ponavlja. Država nije zainteresovana ni da odgovori na predloge za promene zakona, niti da povuče neustavne odredbe pojedinih zakona“, rekao je Danilo Ćurčić, programski koordinator Inicijative A 11, na predstavljanju izveštaja nazvanog „Iskrivljena slika – ekonomska i socijalna prava u Srbiji“. 

Srbija nema ni Strategiju socijalne zaštite, ni Strategiju za borbu protiv siromaštva, a izmene Zakona o socijalnoj zaštiti koje su najavljene pre šest godina – još uvek nisu usvojene. 

Inicijativa A 11 analizirala je stanje ekonomskih i socijalnih prava u pet oblasti: rad i zapošljavanje, zdravstvo, obrazovanje, stanovanje i socijalna zaštita. U nastavku iznosimo glavne zaključke koji se tiču položaja najugroženijih kategorija građana. Ceo izveštaj možete pogledati ovde.

Radnici na minimalcu

Oko 400 000 ljudi u Srbiji radi za minimalnu zaradu, a ona odavno ne pokriva ni troškove minimalne potrošačke korpe. Status radnika u Srbiji, prema Zakonu o radu, imaju samo oni koji su zaposleni, odnosno oni koji imaju ugovor o radu. Zakon ne smatra da su radnici oni koji su angažovani po ugovorima o delu, privremenim i povremenim poslovima, oni koji su na dopunskom radu kao ni armija onih koji rade bez ugovora. Ovi ljudi, stoga, često nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu, na plaćeno bolovanje, na bezbednost i zdravlje na radu, niti druga prava iz radnog odnosa. Prema podacima iz Ankete o radnoj snazi iz 2021. godine, bez prava na zdravstveno osiguranje radi 115 900 radnika, bez prava na plaćeno bolovanje njih 154 200. Čak 21,5 odsto radnika ugrožava svoje psihičko i fizičko zdravlje radeći prekovremeno bez ikakve nadoknade, kako bi zaradili za osnovne potrebe. 

Porodice sa više od četvoro dece

Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom propisuje da se pomoć dobija za prvo, drugo, treće i četvrto dete ali ne i za peto, ili za ostalu decu u porodici. To je stara, neshvatljiva, diskriminatorska odredba Zakona koji ne prepoznaje jednostavnu realnost – da porodice sa većim brojem dece imaju veće troškove. Podaci iz popisa iz 2011. govore da u Srbiji ima tek nešto više od 5000 porodica sa petoro i više dece, a da trećinu njih čine romske porodice, dok su u četvrtini tih porodica roditelji ili bez završene osnovne škole ili potpuno nepismeni. 

Lica bez lične karte ili zdravstvenih knjižica

Neposedovanje ličnih dokumenata nije uvek, kako se to veruje, odlika nemara i neznanja građana. Naprotiv, zbog velikih migracija stanovništva, dugogodišnjeg izbeglištva i stalnih migracija unutar zemlje, ali i komplikovanih administrativnih procedura, nije mali broj ljudi koji nemaju uredna lična dokumenta. Zbog toga nemaju brojna ljudska prava a i ono najvažnije – pravo na besplatno lečenje, koje nam je svima, kao građanima Srbije, garantovano Ustavom. Nije mali broj slučajeva da bolnice pokušaju da naplate ogromne sume licima iz ove kategorije čije lečenje prihvate, a kako oni nisu u mogućnosti da plate, uglavnom se ovakve situacije završavaju pretnjama tužbama i sudskim sporovima. Sve dok nemaju adresu prebivališta, građani ne mogu da dobiju ličnu kartu ili zdravstvenu knjižicu. Ovim su najviše pogođeni ljudi u situaciji beskućništva, Romi i interno raseljena lica.

Korisnici socijalne pomoći 

Isti problemi, iz godine u godinu. Iznos novčane socijalne pomoći je oko 80 evra, a dodeljuje se samo devet meseci u kalendarskoj godini, ukoliko je lice radno sposobno. Socijalni radnici olako ukidaju ovo pravo građanima jer se pozivaju na tzv. „propuštenu zaradu“ a to znači da oni procene da je neko mogao da radi i zaradi a nije to učinio. Prošle godine je usvojen Zakon o socijalnim kartama na koji civilni sektor ima mnogo primedbi, prvenstveno zbog toga što je uglavnom napravljen radi strože kontrole korisnika novčane socijalna pomoći i zbog toga što se njime obrađuje ogroman broj podataka o ličnosti korisnika sistema socijalne zaštite, a ne da bi se proaktivnim merama došlo do bolje zaštite najugroženijih građana.