Za Inicijativu A 11 piše: Jelena Radivojević
Priča o Linglongu u Srbiji počinje pričom o povlašćenom tretmanu koji imaju strani investitori. Kako bi ojačala domaću privredu, decenijama unazad svaka vlast u Srbiji oslanjala se na strane investicije, predstavljajući ih kao slamku spasa koja magično treba državu da pretvori u ekonomsku silu. Makar u regionu.
Da bi privukla strane investicije i strane kompanije, vlast je spremna da menja zakone ili dopušta grubo kršenje postojećih propisa. Na primer, za upućene radnike koji su državljani Kine ne važe domaći propisi nego Zakon o radu NR Kine.
Uz već slabu kontrolu institucija i tek poneku preuzetu obavezu, strane kompanije najčešće dobijaju i direktnu novčanu subvenciju od države, a neretka su i poklanjanja vrednog zemljišta. Osim otvorenih novih radnih mesta, kroz strane investicije se ne vidi u kakvim će uslovima raditi radnici, za koju platu, da li su ta radna mesta održiva, kao i investicija u celosti.
Što je manja razvijenost opštine, to su veće subvencije investitoru za „podsticanje razvoja” nerazvijenih delova zemlje. Stoga maksimalni iznosi koje investitor može da dobije idu od 2.000 evra po radnom mestu za Beogradski region, do 5.000 evra po novozaposlenom za regione Šumadije, Zapadne Srbije, Južne i Istočne Srbije i Kosova i Metohije.
Pojedini strani investitori dovode i radnike, tako da lokalno stanovništvo ostaje bez potencijalnog posla, a radnici koji dolaze doživljavaju gruba kršenja radnih i drugih ljudskih prava. Oni se uglavnom pre dolaska zadužuju da bi unapred platili agencije koje ih dovode, sa kojima najčešće potpisuju nezakonite ugovore – zbog čega u praksi imaju manje prava. Pojedini investitori direktno su zabranjivali i sindikalno organizovanje, tako da se gubi prilika da se radnici izbore za investicije koje ne zagađuju okolinu, a radnike tretiraju kao jeftinu radnu snagu koja treba da bude srećna što uopšte ima posao.
Iako nas državni zvaničnici uporno ubeđuju da takve investicije pospešuju lokalnu proizvodnju, svedočimo suprotnom – mali proizvođači ne mogu da se takmiče sa povlasticama koje dobijaju velike strane kompanije i prestaju da budu konkurentni na tržištu rada.
Uprkos svim privilegijama koje strani investitori dobijaju, neretko smo svedočili da nakon što prođe period kojim se kompanija obavezala da će poslovati, a za koje vreme je dobijala velike podsticaje države, investitori shvate da im više nije finansijski isplativo da tu nastave proizvodnju i jednostavno se sele na sledeću destinaciju koja će im omogućiti veći profit.
Država, međutim, ne odustaje od tog modela, što nas dovodi i do slučaja radnika iz Vijetnama koji su radili na izgradnji fabrike guma u Zrenjaninu.
U leto 2021. godine, tridesettrogodišnji varilac Bao (imena izmenjena radi zaštite identiteta) tražio je način da prehrani svoju porodicu. Odlučio je da prihvati ponudu jedne od agencija koje su nudile posao van zemlje. Sa juga rodnog Vijetnama, Bao se uputio na drugi kraj sveta u zemlju za koju pre toga nije ni znao da postoji, kako bi gradio fabriku automobilskih guma i zaradio novac koji će slati ženi i deci.
Prikupljao je dokumenta, plaćao osiguranja, ali i potpisivao da pristaje na pravila poslodavca – ako iz bilo kog razloga ne bude radno sposoban, snosi punu odgovornost za smanjenje plate, preusmeravanje na drugi posao, ili čak i povratak u Vijetnam, koji bi sam platio. Potpisao je Bao, kao i svi drugi radnici, i dokument kojim garantuje da neće pobeći – u suprotnom duguje kompaniji više od 1.800 evra, koji mogu biti naplaćeni i od njegove porodice i to u roku od šest dana od odlaska sa posla. Poslodavac ima pravo i da pokrene sudski postupak kako bi zatražio od vlasti izručenje i deportaciju nazad u zemlju.
„Ovime se obavezujem da strogo poštujem potpisane uslove i da neću dobrovoljno napustiti određeno radno mesto iz bilo kog razloga”, piše u jednoj od izjava koje je Bao potpisao pre polaska na dug put.
Obavezivali su se radnici i da će snositi odgovornost za sve troškove ukoliko iz zdravstvenih razloga budu morali da se vrate u Vijetnam pre isteka ugovora i da neće tužiti kompaniju zbog toga.
„Neću učestvovati u organizaciji, podsticanju ili podstrekivanju drugih ljudi na proteste, štrajkove, dobrovoljno napuštanje posla, i neću kršiti zakone zemlje domaćina”, stajalo je u drugom formularu.
Našlo se tu i netačnih informacija o zemlji u koju idu, verovatno kako bi bili zastrašeni.
„Informisan sam od strane kompanije da će me, ukoliko budem krao, domaće vlasti kazniti odsecanjem ruku, dok će ubistvo ili drugi teški zločini biti kažnjeni odsecanjem glave”, navodi se u jednoj od saglasnosti.
Nakon što je prikupio potrebne papire i pristao na već zabrinjavajuće uslove, uputio se u potpuno drugačiju kulturu o kojoj nije znao ništa, uzdajući se u svoje slabo znanje engleskog jezika i obećanja agencije preko koje je dobio posao. Mesečna plata koja mu je obećana bila je mnogo veća nego što bi ikad mogao da dobije u svom selu, pa se Bao nadao da će uz godinu ili dve rada obezbediti dovoljno novca da se vrati porodici i obezbedi im pristojan život.
Bao, naravno, nije bio jedini koji je doneo ovakvu odluku. Stotine drugih siromašnih radnika iz različitih delova Vijetnama prihvatili su ovakve ponude agencija – posrednika sa kineskom fabrikom i svima im je bilo utešno da u tome nisu bili sami.
Naravno, agenti su tražili novac kako bi zaposlili radnike, pa se deo njih pre polaska na put zadužio kako bi mogli da pokriju sve troškove, ostavljajući svoje porodice u još većoj nemaštini. Ostali su pristali da im agencija uzme novac od budućih plata. Radnici su pristizali u grupama i rečeno im je da će dobiti radne vize. Nekoliko desetina vijetnamskih radnika, među kojima i Bao, sletelo je tog septembra na beogradski aerodrom, ali se u prestonici nisu dugo zadržavali, već su odmah prebačeni u Zrenjanin gde se zida fabrika automobilskih guma „Linglong“.
Odmah po dolasku u Srbiju, pričao je Bao kasnije novinarima i aktivistima, radnici su počeli da shvataju da stvari neće biti baš onakve kako ih je agencija predstavila – nakon potpisivanja ugovora o radu, oduzet im je pasoš bez ikakvog objašnjenja ili izdate potvrde.
Ugovor se, sa druge strane, nije poštovao – radilo se mnogo više od dogovorenog, bez slobodnog dana, a posebno problematično bilo je što su bili smešteni u nehigijenskim barakama tik iza ograde sa znakom „OPASAN OTPAD“, bez pijaće vode i hrane. Spavali su u malim metalnim krevetima.
To malo hrane koju su dobijali više je ličilo na ostatke obroka i služena je tako da je vređala svako dostojanstvo radnika.
Često su bili gladni, što ih je nateralo da se snalaze, a kako su plate dobijali kasnije, preostalo im je samo da love okolne divlje životinje. Postavljali su zamke u okolini fabrike da bi lovili divljač koju su posle pripremali.
U jesen je došao još jedan problem, za koji tokom leta nisu toliko marili – barake u koje su bili smešteni nisu imali adekvatnu izolaciju i zaštitu od hladnoće, pa je vetar šibao unutra. Kada su udari vetra i kiše postali svakodnevni, barake (koje su do skoro bile magacini), postale su potpuno neuslovne za život jer nisu imale adekvatno grejanje, a radnici iz Vijetnama nisu imali ni dovoljno toplu odeću za ove klimatske uslove.
Radnički kamp bio je u industrijskoj zoni Zrenjanina, okružen skladištima i drugim firmama. Za smeštaj su služile barake i kontejner između kojih je duvao jak vetar. Korita koja su stajala sa spoljne strane baraka su predstavljala lavaboe. Tu su bila i „kupatila“ bez grejanja, dva bureta sa vodom, veš koji se „sušio” na vetru i kiši kakva pada samo sredinom novembra. Strujne instalacije su takođe bile nebezbedne, zbog čega su svakodnevno bili u opasnosti da stradaju u požaru. Grejalice su bile svuda, od kojih jedan broj njih uopšte nije radio.
Posla je bilo mnogo, ljudi su konstantno bili premoreni jer nisu imali uslove za odmor i oporavak od napornog rada.
Komunikacija sa kineskim menadžmentom bila im je veoma ograničena. Tu je jezička barijera, a ni nadređeni nisu previše marili za mišljenje i žalbe radnika – bilo im je važno da su tu za mnogo manje novca nego što bi bilo koji evropski radnici bili i da kontrolišu njihove živote. Menadžment „Linglonga“ dobro je znao da niko od njih ne može sebi da priušti da ostane bez posla, posebno ne u nepoznatoj zemlji čiji jezik ne govori, bez ikoga da se za njih zauzme dok je kompanija imala moć i podršku države.
Uz sve ovo, radnicima na ruku nije išlo ni to što se sve dešava u vreme pandemije Covid-19. Dodatno su morali da brinu jer u početku nisu imali nikakav vid zdravstvene zaštite i nege. Ne samo da nisu imali nikakve mere prevencije, već su morali i da rade dok su bili bolesni. Nisu imali ni pristup lekarima, a na njima je bilo i da organizuju samoizolaciju ukoliko je neko imao koronavirus.
„Bio sam veoma bolestan, imao sam problema sa stomakom i dugo me je bolela glava. Rekao sam mom poslodavcu, ali me nisu poslali kod lekara i nisam dobio medicinsku pomoć. Mesec dana sam bio bolestan i radio sam”, rekao je tada za RSE jedan od radnika.
Uz stroga pravila života koja su im postavljena i beskrupulozan odnos nadređenih prema njima, uslovi su podsećali na radne kampove. Prostora za otpor bilo je jako malo, budući i da im je bilo kakav vid protesta bio strogo zabranjen.
Tako su se vijetnamski radnici, od kojih većina nikad ranije nije napustila svoje rodno mesto, našli zarobljeni na severu Srbije, bez pasoša ili mogućnosti da daju otkaz i odu.
Bao je, na svoju sreću, bio jedan od retkih koji je govorio engleski dovoljno da se koliko-toliko sporazume sa poslodavcem i lokalnim stanovništvom, pa je brzo postao jedan od glasnogovornika radnika. Menadžere sa kojima je razgovarao, međutim, nije mnogo zanimalo njihovo nezadovoljstvo.
Meseci su prolazili, a situacija je bila sve gora. Plate nisu isplaćivane, problem sa vodom i hranom postajao je sve veći, a i umor ih je sustizao. Dolazilo je do povreda na radu, koje su, prema svedočenju radnika, oni sami tretirali i sami plaćali lekarsku negu.
Počeli su sve više da izražavaju nezadovoljstvo. Lokalno stanovništvo, sa kojim su pojedini radnici komunicirali na pijaci ili kada bi iznajmljivali bicikle – svoje glavno prevozno sredstvo – počelo je da naslućuje šta se dešava u radničkom kampu u kom su potpuno izolovano, živeli kineski i vijetnamski radnici.
Priča je tako došla i do novinarke Ivane Gordić Perc iz VOICE-a koja je odmah otišla na teren i krenula da prikuplja dokaze i sklapa priču kojom će čitavu javnost upoznati sa hororom koji se dešavao u Zrenjaninu, a da nijedna državna institucija nije odreagovala niti zaštitila ove ljude.
Tako je, dakle, priča o radnoj eksploataciji radnika dospela u javnost.
„Budući da postoji jedan agregat, stanari se uglavnom služe baterijskim lampama ili su jednostavno u mraku jer struje nema. Topla voda je nezamisliv pojam. Svedočili smo da jedan radnik pere noge napolju na česmi. … Svaka tri-četiri dana imaju tople vode. Ko prvi stigne može da se okupa, ako ne – ništa.’ … Jedna od hala koju strani radnici koriste je u veoma lošem stanju i preti da se uruši. Ona je godinama bila puna robe kojoj je istekao rok i koju su na pola pojeli miševi i pacovi; još uvek je puna zaostalih stvari“, napisala je novinarka, u neverici šta je zatekla u kampu.
Zabeležila je i da su požari bili česti, ali i to koliko su radnici bili izolovani od Zrenjaninaca jer su do gradilišta imali prečice, i da nisu išli po hranu i druge potrepštine, u grad kada su imali novca, lokalno stanovništvo ne bi znalo ni da postoje. Sve to dodatno je olakšalo da se ovako nešto dogodi.
Nakon toga je i televizija N1 izvestila o situaciji u Zrenjaninu, a članovi A 11 – Inicijative za ekonomska i socijalna prava i ASTRA – Akcija protiv žrtava trgovine ljudima odmah su otišli na teren.
Tokom posete je deo radnika popričao sa predstavnicima ovih organizacija. Ukratko su objasnili probleme koje imaju, ali uz veliki oprez i bojazan da će njihovi menadžeri saznati da su razgovarali o tome i da će ih kazniti.
Kao najveći problem svi su istakli uslove u kojima su smešteni, lošu hranu i to što nisu imali dovoljno vode za piće, pa su morali sami da je kupuju. Voda u Zrenjaninu nije ispravna za piće već više od dve decenije, a prema rečima radnika, i hrana je loša. Bili su bez ličnih dokumenata – ne samo da im je poslodavac „čuvao“ pasoše, već je dodatni problem bio i kako poslati novac porodici u Vijetnam bez ikakvog dokumenta.
Razgovori su se nastavili i narednih dana, uglavnom uz aplikacije za prevođenje. Upoznajući ih, isplivali su detalji njihovih problema, a paralelno se radilo na pružanju pravne pomoći i socijalne zaštite. Obaveštene su nadležne insitucije, poslati su dopisi međunarodnim organizacijama, a najveća bojazan bila je da su radnici zapravo žrtve trgovine ljudima i da su radno eksploatisani.
Vest o situaciji u Zrenjaninu brzo se proširila među srodnim organizacijama koje su se priključile rešavanju problema, pa su tako aktivisti beogradskog kolektiva Solidarne kuhinje prikupljali novac i redovno vozili hranu i namirnice koje su radnici mogli da skladište i kuvaju na plinskim gorionicima. Solidarnoj akciji pridružili su se i Zrenjaninski socijalni forum, ZRAK, Zadruga Oktobar, ali i druge lokalne organizacije i pojedinci koji su pomogli da se čuje njihova priča.
Jedna aktivistkinja je pokušala da prijavi lokalnoj policiji da su radnicima oduzeti pasoši, ali su policajci uporno insistirali da to nije njihov posao već „stvar između poslodavca i radnika“. Taj narativ, ispostaviće se kasnije, imali su baš svi iz vlasti i institucija.
Nakon nekoliko dana, aktivisti su već dobro upoznali mnoge radnike. Jedan od njih bio je i Bao, koji im je rekao da je dobio otkaz jer je javno govorio o problemima u fabrici i da ne želi više da bude tu. Ponudili su mu prevoz i otišli sa njim po pasoš, međutim, menadžer nije želeo da prihvati takav rasplet događaja. Usprotivio se i jednom od aktivista čak rekao da „nema pravo da krade njegovog čoveka“. Umešalo se i obezbeđenje i delovalo je kao da će stvar eskalirati. Nisu dopuštali aktivistima da odu dok je Bao u kolima.
Činilo se da će aktivisti morati da odustanu tog dana i vrate se sa novom idejom. Ipak, ostali radnici su se tada udružili – napravili su prsten oko automobila u kome je bio Bao, da mu omoguće da bezbedno ode iz kruga fabrike. Menadžer je čak i vratio njegov pasoš. Jedinstvo radnika dovelo je do toga da Bao bude slobodan, ali njegovi problemi time nisu nestali, već su, iako se to čini malo realnim, postali još veći. A njegova i priča njegovih sunarodnika obišla je evropske i svetske medije.
Bilo je to daleko od kraja borbe: trebalo je pobrinuti se da ostali radnici dobiju bolje uslove, a ta borba morala je da se vodi na nekoliko frontova.
Vodili su je sami radnici, pokušavajući da stupe u štrajk koji im je, suprotno zakonu, bio zabranjen. Nevladine organizacije i udruženja građana radile su svoj deo posla što u javnosti i medijima, što kroz pravne i diplomatske instance. Takođe, bilo je važno održati odnos sa radnicima i podsećati ih da imaju pravo na bolji tretman i da imaju podršku, makar nekoga, kad ih već ne štiti zakon, a ni vlast zemlje u kojoj su.
Kompanija je, logično, odreagovala većom kontrolom kretanja i komunikacije među radnicima. Tenzija je rasla. Domaći i svetski mediji su sada brujali o ovom problemu, ali institucije su i dalje ćutale. Predstavnici vlasti su davali obmanjujuće i poražavajuće izjave koje su dodatno unosile strah, te je postalo jasno da država ne samo da omogućava ovakvo ponašanje, već ga ni ne sankcioniše.
Svi nadležni organi zataškavaju slučaj
Ni policija ni tužilaštvo nisu reagovali na krivične prijave zbog sumnje na trgovinu ljudima i radnu eksploataciju, inspekcije nisu zatvorile gradilište, nije bilo adekvatne reakcije Centra za zaštitu žrtava trgovine ljudima. Jednostavno, niko nije mario za uslove u kojima su živeli i radili ovi ljudi.
Jedne večeri, nekoliko dana nakon što je javnost alarmirana, ispred baraka se parkirao autobus. Menadžeri su naredili radnicima da pokupe svoje stvari i uđu u autobus – bez ikakvog objašnjenja gde idu i zašto to mora da se radi iznenada i po mraku.
Uz negodovanje, deo radnika je na kraju ušao u autobus i uputio se u nepoznato. Ispostaviće se ubrzo da idu do novih boravišta – neki su išli u smeštaj na lokaciji kompanije „Penfarm“, neki u druge radničke barake u industrijskoj zoni Zrenjanina, a neki u dvospratnu porodičnu kuću u kojoj će biti smešteno čak 60 ljudi. Kada su sutradan aktivisti pronašli novi smeštaj i radnike u njemu, tu je bilo obezbeđenje koje je sprečavalo bilo kakav kontakt među njima. Iza kuće su se videli majstori, a komšije su nam rekle da se kopa za septičku jamu i cevi za gas.
Život u takvom smeštaju bio je potpuno neuslovan – jedini napredak bili su prozori, ali nije bilo funkcionalne kuhinje ni kupatila, a grejanje i dalje nisu imali. Osim toga, taj broj ljudi na tako malom prostoru doveo je do još veće nervoze i počele su da se dešavaju sitne čarke i podele među radnicima.
Ubrzo su i drugi radnici raseljeni, svaki put bez prethodnog obaveštenja. Aktivistima nije bilo lako da ih pronađu i daju im hranu i neophodne stvari jer im je privatno obezbeđenje branilo da priđu.
Pošto se situacija nije smirivala, građanima se obratio predsednik Srbije Aleksandar Vučić, pokušavajući da celu priču smesti u kontekst stranih investicija i podele na „zapad” i „istok”. One koji su tražili da se o problemu vijetnamskih radnika govori, optuživao je da žele zlo zemlji i da im je cilj „da se oteraju svi investitori”.
„Protiv svake kineske kompanije vodila se kampanja”, rekao je predsednik Srbije tog novembra 2021. godine i nastavio sa narativom da je u pitanju mržnja prema Kini. Dodao je da su na teren poslate inspekcije, ali da mu nije jasno zašto. Kako je rekao, nadležna ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture „nisu mogli da izdrže pritisak”.
„Šta hoćete, da uništimo investiciju od 900 miliona dolara, da Zrenjanin ne napreduje, da ceo Srednji Banat zatvorimo”, upitao je tada Vučić.
U narednim danima radnici su raseljavani često, a osim u kućama i smeštajima na gradilištu sa kineskim radnicima, bili su smešteni i u hotelu „Ečka”, gde je obezbeđenje potpuno kontrolisalo njihovo kretanje i komunikaciju. Deo radnika ispričao je aktivistima da su u hotelu primoravani da potpišu papire na kojima piše da je smeštaj dobar i da im je bilo zabranjeno da izađu iz soba dok ne potpišu.
Kada su aktivisti pokušali da uđu u kompleks „Ečka” da unesu hranu i druge potrepštine radnicima, obezbeđenje to nije dozvoljavalo.
U međuvremenu, Bao je došao u Beograd, gde su mu aktivisti Solidarne kuhinje obezbedili smeštaj. Mladić po imenu Van, koga je Bao upoznao u fabrici i sprijateljio se sa njim, zamolio ga je da mu pomogne da i on dođe u Beograd. Van je ubrzo po odlasku iz fabrike našao posao kao kuvar, dok se Bao zaposlio kao varilac.
Laknulo im je što će napokon ponovo zarađivati i slati novac svojim porodicama, jer su već dugo imali osećaj da su izneverili one koje su ih čekali u Vijetnamu. Novi poslovi i usputno učenje srpskog jezika podigli su im moral.
Obojica su uz pomoć advokatice i pravnika iz Inicijative A 11 predala dokumenta potrebna za njihov ostanak u Srbiji.
I poslednja nada da će država zaštititi radnike, a institucije kazniti investitora, nestala je nakon što je predsednik države njihovo pravo na dostojanstven život zanemario zbog navodne visine investicije.
Nakon što je najavljeno da su inspekcije poslate na teren, javnost je morala biti obaveštena o rezultatima, a oni, naravno, moraju biti savršeni.
„Inspekcija 50 puta bila u Linglongu, nema kontrolisanijeg gradilišta”, rekao je sada bivši ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Tomislav Momirović. Početkom naredne godine, tadašnja ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Darija Kisić Tepavčević saopštila je da su inspekcije utvrdile da u Linglongu nije bilo zlostavljanja radnika.
Kako se iz njenog obraćanja moglo čuti, nedostajao je tu poneki papir i viza koje je poslodavac morao da obezbedi, ali to se sada rešava i, kako je tvrdila, problema više nema.
I Zaštitnik građana imao je svoje zaključke. U izveštaju o slučaju „Linglong” sa preporukama od 26. jula 2023. godine, Ombudsman nije istakao veće probleme koje su imali radnici, već je istakao pojedine zaključke koji idu u korist „Linglonga”.
„Ima ugovor o radu i navodi da je zarada bolja nego u Vijetnamu”, ističe se u intervjuu predstavnika Zaštitnika građana sa jednim od zaposlenih, uz komentare da je ovaj zaposleni „zadovoljan uslovima smeštaja”, da „nije imao nijednu neprijatnu situaciju u lokalnoj sredini” i da je „zadovoljan hranom”.
Pokušaj ostanka
Kada su našli nove poslove, činilo se da Bao i Van najzad mogu da odahnu. Međutim, zahtevi za boravišnu dozvolu su im ubrzo odbijeni i sve je ponovo bilo nesigurno. Uprkos žalbama, država nije želela da im omogući da rade i žive u Srbiji, iako postoji manjak radnika na tim pozicijama. Kao jedan od razloga za odbijanje navedeno je da su dali otkaz u prethodnoj firmi, odnosno agenciji koja je bila poslodavac na izgradnji „Linglonga“ bez osvrta na to zašto su otišli odatle i u kojim (ne)uslovima su radili i živeli. Tako su u dugovima morali da se vrate kućama – a pošto novac za karte nisu imali, aktivisti Solidarne kuhinje su pokrili deo troškova, dok je deo prikupljen na benefit žurci.
Borba je jenjavala i u fabrici – niko osim međunarodnih organizacija nije odreagovao na vapaje radnika.
Evropski parlament usvojio je dve rezolucije koje se odnose na Linglong, robovski rad i proizvode nastale robovskim radom, a reagovali su i specijalni izvestioci UN-a, nakon što ih je kontaktirala Inicijativa A 11 pritužbom podnetom u ime radnika „Linglong“.
„Duboko smo zabrinuti da su ovi radnici migranti možda bili žrtve trgovine ljudima u svrhu prinudnog rada i da žive i rade u užasnim uslovima u Srbiji, uz ozbiljnu opasnost po svoje živote i zdravlje”, navodi se u saopštenju UN-a.
Predstavnici UN-a bili su u kontaktu sa vladama Srbije, Vijetnama i Kine kako bi se ova situacija rešila, ali srpske vlasti nisu imale odgovor u vezi sa navodima o kršenju ljudskih prava sa kojima su se suočavali radnici.
Takođe, i Stejt department je u svom godišnjem izveštaju o trgovini ljudima konstatovao da je Srbija nazadovala u borbi protiv trgovine ljudima, između ostalog i zato što nije istražila slučaj vijetnamskih radnika. Dok je međunarodna zajednica ukazivala na ogroman problem, u Srbiji se dešavala kampanja kojom je trebalo oprati sve „grehe“ kineske kompanije.
Na kraju se došlo do onoga čega su se aktivisti i novinari od početka plašili: da će slučaj vijetnamskih radnika biti zataškan i zaboravljen u domaćoj javnosti i sporadično se pominjati u izveštajima međunarodnih organizacija.
Sve krivične prijave u Srbiji su odbačene, a većina radnika se na kraju vratila u rodni Vijetnam. Iako je ustanovljeno da velika većina njih nije imala adekvatne radne dozvole, poslodavac nije kažnjen.
Govorili smo već o tome da se prethodnih decenija politika Srbije u pogledu rasta BDP-a uglavnom koncentrisala na privlačenje stranih direktnih investicija, često bez uzimanja u obzir poštovanja ljudskih prava, standarda zaštite životne sredine i dovoljne transparentnosti. To je u zemlju dovelo desetine velikih svetskih kompanija u kojima radnici često nemaju ni približno dobre uslove kakve imaju njihove kolege u Evropi. Korporacije biraju Srbiju, ne samo zato što od države dobijaju subvencije za svakog radnika kog onda plaćaju minimalno, već i zato što su svesni slabe kontrole u svim oblastima.
Istorija se ponavlja
Da situacija vijetnamskih radnika nije bila puka slučajnost, već praksa investitora i institucija, pokazuje i to što je nešto više od dve godine kasnije situacija u Zrenjaninu ponovo eskalirala – ovaj put u užasnim radnim uslovima Linglonga našli su se radnici iz Indije. Grupa radnika se početkom 2024. obratila za pomoć jer su u lošim uslovima, a plate kasne i preti im deportacija. Ponovo su, kao i prvi put, podnete prijave zbog sumnje na trgovinu ljudima u cilju radne eksploatacije.
Slučaj je prijavljen na adrese više nadležnih institucija, radnici su saslušani u policiji po nalogu tužilaštva – gde su ponovili da su radili bez adekvatne opreme, bili smešteni u neuslovnim sobama, da su preko kompanije „China Energy Engineering Group” bili angažovani na gradilištu fabrike Linglong. Rekli su i da su im oduzeti pasoši, a vize istekle.
Radnici su za N1 ispričali i da su pili vodu koja nije ispravna u Zrenjaninu, jer im to niko nije rekao, a da su lekare i druge troškove sami pokrivali.
Nakon saslušanja, problemi su samo rasli. Menadžeri su otišli kod radnika i umesto neisplaćenih plata u iznosu većem od 2.000 dolara, ponudili svakom od njih samo 300 dolara, saopštivši da su im već kupili avionske karte za Indiju za nekoliko dana. Sve pre nego što bude završena istraga.
Radnici su ponudu odbili, a zatim su ih menadžeri fizički napali. Jedan od njih je završio u Urgentnom centru sa lakšim povredama.
Kompanija Linglong tvrdi da „ne zapošljava niti je ikada zapošljavala radnike iz Indije” kao i da su ugovor sa kompanijom preko koje su ranije bili angažovani i radnici iz Vijetnama, raskinuli u septembru 2022. godine. Nisu imali odgovor na pitanje o radnicima koje su novinari i aktivisti videli i snimili na gradilištu.
Manje od mesec dana nakon što su prijavili uslove u kojima su radili i živeli, radnici iz Indije dobili su zaostale plate i pasoše, nakon čega su se vratili kući. Istraga će, čini se, biti završena kao i u slučaju vijetnamskih radnika.
Linglong je jedan od ekstremnijih slučajeva eksploatacije radnika u fabrikama stranih investitora. Nažalost, svedočili smo pričama da su radnici naterani da rade u vreme pandemije bez ikakve zaštite, da rade bez slobodnog dana, bez prava na pauzu tokom smene koja ume da traje i po 12 sati, što tera radnike da provode radni dan u pelenama. Trovanja, povrede na radu, padanje u nesvest, postali su redovni, a niko za to ne odgovara.
Foto: Sara Nikolić; Inicijativa A 11