Saopštenje povodom izjave gradonačelnika Aleksandra Šapića o beskućništvu

To što Aleksandar Šapić posle skoro petnaest godina na različitim funkcijama u gradskoj upravi izjavljuje „da će se raspitati i videti šta može da uradi“ za ljude koji spavaju na ulici je najbolja ilustracija svega pogrešnog u socijalnoj politici Grada Beograda.

Beskućnici nisu potvrda da je Beograd postao metropola, kako gradonačelnik u ostavci tvrdi, već potvrda da se niko od nadležnih ne bavi sistemski stambenim i socijalnim politikama.

Država je pitanje  stanovanja u potpunosti prepustila tržištu, pa mogućnost za obezbeđivanje krova nad glavom zavisi isključivo od materijalnog statusa i kapaciteta pojedinca. U takvoj situaciji, osim u „stambeno-poslovnim kompleksima“ za bogate koji niču širom grada, velika većina ostalih građana ne može sebi da obezbedi dom.

To priznaje i samo Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture čiji zvanični podaci pokazuju da je cenovna priuštivost stana u Srbiji sužena na grupu od oko 10% domaćinstava sa najvišim prihodima.

Zbog toga predlažemo da se u okviru napora „da vidi šta može da uradi“, Aleksandar Šapić zainteresuje za pitanja: priuštivog stanovanja, prinudnih iseljenja, kontrole investitora, ograničavanja cene stanarina, poreza na imovinu koji plaćaju korisnici socijalnih stanova, segregacije bogatih i siromašnih kroz izgradnju luksuznih kvartova, subvencionisane stanogradnje samo za određene grupe zaposlenih u javnom sektoru – pripadnike vojske i policije.

Naši sugrađani u situaciji beskućništva svakodnevno imaju probleme da dobiju lična dokumenta koja im omogućavaju pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, legalnom zaposlenju, mogućnosti da glasaju.

Prihvatilište za odrasla i stara lica, kao jedina standardizovana usluga smeštaja u Beogradu, nije dovoljno pristupačno za osobe u situaciji beskućništva.

Dnevni i noćni centri za osobe u situaciji beskućništva u Beogradu se otvaraju samo u zimskim mesecima, ograničenog su trajanja i funkcionišu kao ad hoc rešenja.

Činjenica da ste osoba u situaciji beskućništva ne garantuje vam čak ni pravo na besplatni obrok u narodnim kuhinjama.

Prošlogodišnji popis stanovništva nije popisao osobe u situaciji beskućništva na mestima na kojima žive – na ulicama, u parkovima, ispod mostova, u napuštenim objektima, podrumima.

Odgovorno bavljenje beskućništvom nije „raspitivanje i gledanje šta može da se uradi“, već zakonska obaveza gradskih i republičkih institucija prema ljudima koji su najugroženiji i to ne svojom krivicom.

Niko ne bira da bude siromašan i bez krova nad glavom, za razliku od institucija koje biraju da se ne bave svojim poslom.